e, mladiću moj, biti gospodin nekad i danas nije isto. nekad si tu riječ morao zaslužiti manirima, a danas je dovoljno samo imati novac, pa te svi kojima plaćaš zovu gospodinom. ne bih se snašao u ovom ludom svijetu. izgubio bih se na prvom raskrižju, stao bih kao ukopan gledajući kako svi nekamo jure čekajući promjenu svjetala na semaforu. ni da pogledaju čovjeka u oči, ni da odzdrave kad im se nakloniš. vidiš, nije da kukam žaleći za mladošću. želim samo reći da svako doba ima svoje zakone, propise, pravila i običaje. sjećam se, kad sam bio u tridesetima, nosio sam jedan divan miris. prštao je od agruma i začina. volio sam ga jer su ga i žene voljele, o da, jako im se svidio. jednoj posebno. dok smo zagrljeni ležali na mekoj travi, govorila je da mirišem na stabla limuna u sorrentu, na svježe ubrane naranče u posudi od vrbova pruća. stalno mi je, sjećam se, govorila da mirišem kao pravi gospodin. nisam do tada zapravo ni znao da netko može i mirisati kao gospodin. danas, kad bih stavio isti taj miris, vjerujem da bi mi rekli da mirišem po nekoj staroj kolonjskoj vodi. gospoda koja se danas smatraju gospodom, mirišu drukčije, mirišu na hugo boss, versace i gucci...
08/30/09 11:36:10